Travel junkies

Nemoguće je ne zamijetiti kakva je sveopća histerija za putovanjima nastala u posljednjem desetljeću. U društvu kojemu su informacije dostupne kao nikada prije i koje komunicira tehnološkim jezikom rušeći sve barijere pred sobom, raste glad za novim iskustvima. Svi žele osjetiti i doživjeti to o čemu se toliko piše, žele svoju fotografiju na tom određenom mjestu i žele doživljaje podijeliti s drugima. Godi zaboraviti na svakodnevne obaveze i probleme lutajući nepoznatim krajevima, otkrivajući nove okuse, mirise, zvukove, ljepote koje se potom tetoviraju u našu memoriju i ostavljaju sladak okus života. I sama preživljavam radne sate maštajući i planirajući svoj sljedeći bijeg, žudeći za onim osjećajem adrenalina koji nastupa kada nogom stupiš na novo tlo.

Naišla sam na nekoliko tekstova koje se bave pitanjem ovisnosti o putovanjima koji su me potaknuli na razmišljanje. U današnje ludo doba u kojemu je tempo društva jednak brzini svjetlosti svatko sebi nalazi svojevrsnu drogu koja će ga održavati na životu. Nekome su to putovanja, nekome shopping, teretana, selfiji, slatkiši, utakmice i tučnjave, turske sapunice, ogovaranje, mahnito pregledavanje društvenih mreža ili pak dežurno trolanje. Nabrajanjem bi zasigurno mogli ispuniti devet krugova Danteovog Pakla. Svaka od tih ovisnosti zabrinjavajuća je na svoj način. Sve one imaju potencijal negativno utjecati na naš duh, tijelo i naše ponašanje, ako baveći se njima zaboravimo na naše bližnje, postanemo sebični i uskogrudni, zapostavimo posao ili školu, prepustimo se ignoriranju obaveza koje nam donose kruh na stol i održavaju naš život i njegov prostor urednim.

Volim putovati, nisam sigurna poznajem li zapravo ikoga tko ne voli, razlika je možda samo u načinu na koji si pojedinac određuje prioritete. Netko ulaže u svoj dom, stvarajući si ambijent u kojemu se osjeća najljepše i najsigurnije. Netko voli skupe stvari za pokazivanje, a netko voli fino i raznoliko jesti. Netko je najsretniji uživajući u šetnji parkom i u igri bilo sa svojim mališanima ili s čupavim ljubimcem. Problem nastaje kada voliš i želiš sve navedeno, a resursi jednostavno ne mogu ostvariti niti majušni dio toga. Mlada sam osoba u kasnim dvadesetima koja svakodnevno preispituje svoje snove i mogućnosti, a nastoji slijediti onu Nije sretan onaj koji puno ima već onaj koji malo treba. Sviđa mi se misliti kako realno gledam na svijet i borbeno se trudim preživjeti. U međuvremenu ostvarim si pokoju željicu dok se penjem stepenicu po stepenicu. Upalim i neku glazbu jer je tako zabavnije, upijam sunce i sanjam.

sunshine

Oglasi

Mamma mia! Here we go again!

Nakon natezanja i odgađanja, teških odluka koje kolače donijeti, mojih uputa da se ne natrpava i da ne kupuje ništa došla je k meni na vikend, ponovno preteškog kofera (za Slavonce ne postoji kufer, kao ni krumpir već samo koferi i krompiri). Znala sam da me nije poslušala čim mi je SMSom stigao zahtjev da idemo taksijem (žao mi je postarijeg gospodina Taksista kojemu sam trebala umjesto zaokruživanja računa pokloniti Kosmodisk). Kako bi vam postalo jasno zašto toliko drame oko teške prtljage s kojom dolazi, reći ću samo kako mi se doma trenutno hladi slavonska lubenica od 15-ak kilograma, a kuhinjski su mi ormarići nikad puniji dok njihove police zauzima krasna kolekcija teglica Lino Lada.

Pomno sam nam bila isplanirala vikend. Prije svega skočiti do Klovićevih dvora pogledati Katarinu Veliku prije zatvaranja jer je to bila Majčina želja. Pojele smo neki zasitni obrok, sredile se i uputile u centar. Majka se cijelo vrijeme žalila kako se napuhnula i pokušavala skriti trbuh torbicom. Dok sam suosjećala s njom i razmišljala kako mi nije trebao onaj drugi tanjur hrane ugledala sam Čiru Blaževića, glavom i bradom. Opet je popularan nakon sveopćeg nogometnog, srebrnog ludila. Ciknula sam suzdržanim poluglasnim tonom: Mama skuži Čiru, brzo, brzo ide prema nama. I zašutjela. Ona se uzvrpoljila i bezuspješno prebirala pogledom, a on je u tome trenutku prošao na metar od nas, s mamine strane. Tu scenu neću zaboraviti do kraja života. Gospodin Čiro, odjeven u laneni outfit kremaste nijanse od glave do pete. Podignuo je obrve, odmjerio Majku i pozdravio nekim poluzavodničkim tonom: Dobar dan moje dame. Srećom nosila sam sunčane naočale koje su zaklonile moj šokirani pogled koji je prelazio u grimasu pred provalom smijeha koja je uslijedila. Majka uopće nije shvatila što se dogodilo jer nije niti primijetila tog srdačnog gospodina. Kakva ledena kraljica!

Neću se doticati toga što smo sve radile, a posebice što smo sve pojele u ta kratka tri dana. Posjet smo zaključile odlaskom u kino, srećom iz grada smo stigle trčećim korakom pa nije bilo vremena za kupiti kokice. Prigodno smo odabrale pogledati novi Mamma mia film. Osim samog filma prava komedija bila je utišavati Majku koja obožava komentirati, na moj Šššš prst na usnama dobila sam samo namigivanje i dlan na Daj 5. Volim obiteljske komedije, pa se redovito iz srca smijem na glas zajedno sa svim +45 gospođama u dvorani. Slična sam iskustva zadnji put proživjela gledajući nastavak filma My Big Fat Greek Wedding, neprocjenjivo. Kakav Deadpool stari moj! Daj mi neki dobar stari konzervativni, kako bi u Slavoniji rekli polumasni humor.